Svaki standardni ples posjeduje vlastitu ritmičku DNK, koja se razlikuje u brzini i naglašavanju taktova. Ritmika glazbe za standardne plesove razlikuje se temeljno od modernih klupskih ritmova. Kod engleskog valcera, na primjer, struktura je nepogrešiva: jedan težak, naglašen udarac, praćen dvama lakšim udarcima. Kako bi naučio čuti takt valcera, usredotoči se u potpunosti na taj karakteristični tročetvrtinski takt. To je osjećaj njihanja, pri čemu jedinica označava najnižu točku pokreta, a brojanja dva i tri prate podizanje i lebdenje.
Sasvim je drugačije kod koračanja i hodanja. Vatreni Tango izlazi iz klasične sheme. Takt standardnog Tanga temelji se na jasnom četveročetvrtinskom taktu, koji se ipak ističe svojim isprekidanim, dramatičnim naglascima. Ovdje nema nježnog podizanja i spuštanja, već preciznih, ponosnih koraka. Tko pak želi brojati ritam Quickstepa, kreće se uz brzu, veselu glazbu u četveročetvrtinskom taktu. S brzinom od često preko 50 taktova u minuti, ovaj ples zahtijeva brzu percepciju, pri čemu se izmjenjuju spori koraci preko dva udarca i brzi koraci preko jednog udarca.