Koreni baleta ne leže u velikim operskim kućama našeg vremena, već u raskošnim palatama italijanske renesanse iz 15. veka. U to vreme, takozvani Balletto nije bio samostalan scenski događaj, već sastavni deo dvorskih svečanosti. Imućni kneževi su koristili ove raskošno inscenirane nastupe kako bi demonstrirali svoje bogatstvo, moć i politički uticaj. Akteri koji su plesali nisu bili profesionalci, već sami plemići koji su se kretali u strogo koreografisanim, geometrijskim formacijama.
Kada se italijanska plemkinja Katarina Mediči udala za francuskog kralja Anrija II u 16. veku, ona je donela ovu umetničku formu na francuski dvor. Pod njenim pokroviteljstvom, spektakl se dalje razvijao i povezivao muziku, ples, pesmu i poeziju. Ovi rani oblici plesa bili su snažno oblikovani tadašnjom modom. Teške haljine do poda, široke krinoline i krute maske masivno su ograničavale kretanje plesača. Primarno se radilo o reprezentaciji, eleganciji i poštovanju stroge dvorske etikete, a ne o sportskim vrhunskim dostignućima ili ekspresivnim skokovima.