Stabilno, a ipak fleksibilno latinoameričko plesno držanje se fundamentalno razlikuje od standardnih plesova. U latino plesovima partneri stoje jedan naspram drugog sa nešto većim razmakom, kako bi ostavili prostora za dinamične okrete i solo deonice. Veza se primarno održava preko ruku i napetosti tela. Dobra latinoamerička plesna tehnika za parove se odlikuje time da oba plesača održavaju sopstvenu ravnotežu, umesto da se oslanjaju jedno na drugo. Ruke pritom funkcionišu kao elastični amortizeri koji meko prenose signale, bez delovanja ukočeno. To omogućava osetljivo usklađivanje čak i kod brzih promena pravca.
Posebno je važna vertikalna usmerenost: kičma ostaje izdužena, ramena su opušteno spuštena nadole, a telesna težina je blago prebačena unapred u pravcu partnera. Ova permanentna spremnost u centru tela čini temelj za svaku uspešnu figuru u svetskom plesnom programu.