Svaki standardni ples poseduje sopstvenu ritmičku DNK, koja se razlikuje po brzini i naglašavanju taktova. Ritmika muzike za standardne plesove se suštinski razlikuje od modernih klupskih bitova. Kod sporog Waltz-a, na primer, struktura je nepogrešiva: jedan težak, naglašen udarac, praćen sa dva lakša udarca. Da bi naučio da čuješ takt Waltz-a, fokusiraj se u potpunosti na ovaj karakteristični tročetvrtinski takt. To je osećaj ljuljanja, kod kojeg jedinica označava najnižu tačku pokreta, a brojanja dva i tri prate podizanje i lebdenje.
Potpuno drugačije je kod marširajućih i hodajućih pokreta. Vatreni Tango izlazi iz klasične šeme. Taktiranje standardnog Tango-a se zasniva na jasnom četvoročetvrtinskom taktu, koji se ipak ističe svojim isprekidanim, dramatičnim naglascima. Ovde nema nežnog podizanja i spuštanja, već preciznih, ponosnih koraka. Ko, sa druge strane, želi da broji ritam Quickstep-a, kreće se uz brzu, veselu muziku u četvoročetvrtinskom taktu. Sa brzinom od često preko 50 taktova u minuti, ovaj ples zahteva brzu moć zapažanja, kod koje se spori koraci preko dva udarca i brzi koraci preko jednog udarca smenjuju.