Sinatrin klasik nije automatski pogrešan izbor tempa
Pod čuvenom verzijom najčešće se misli na studijski snimak Franka Sinatre sa Countom Basiejem iz 1964. godine, aranžirao ga je Quincy Jones. Puls je približno 120 BPM. Za klasični Slowfox uobičajeni orijentir je 28 do 30 taktova u minuti, odnosno 112 do 120 četvrtinskih doba. Čuveni snimak zato nije automatski prebrz, već je približno na gornjoj granici. Snažni duvački deonice mogu učiniti da deluje brže nego što mu je osnovni puls. Ipak, ovaj gornji tempo može biti zahtevan za par koji još uvek pleše uz zastajkivanje.
Kao kontrast može poslužiti verzija Julie London sa albuma The End of the World iz 1963. godine: njena pratnja, prožeta Bossa Novom, zvuči drugačije od Sinatrinog Big Banda. Ipak, mirniji utisak ne znači da je tempo sporiji. Zato samostalno odredi puls, umesto da zaključuješ o brzini na osnovu glasa.
Verzija plesnog orkestra uz oznaku „Slowfox, 29 taktova“ nudi konkretnu polaznu tačku: preračunato, to je 116 BPM. To je pomoć pri izboru, ali nije garancija da će pratnja biti laka za slušanje. Opšti pregled pronaći ćeš u vodiču o BPM-u za Slowfox i težini plesa; za drugi ples može ti pomoći pregled tempa u društvenom plesu Foxtrot.

