Emancipacija tonova u klasičnom plesu
U počecima scenskog plesa, muzika je često bila samo ritmički metronom koji je plesačima davao takt. Melodije su bile jednostavne, zamenljive i strogo su se prilagođavale željama koreografa. Tek u 19. veku ova dinamika se iz temelja promenila. Kompozitori su shvatili da tonovi mogu prenositi emocije i pokretati radnju, a da pritom ne mora biti izgovorena nijedna reč. Ovaj razvoj je trajno revolucionisao istoriju baleta.
Zahvaljujući tesnoj povezanosti partiture i pokreta, nastalo je potpuno novo pozorišno iskustvo. Muzika je postala ravnopravan partner na sceni. Ona je ocrtavala likove, stvarala atmosferske prostore i davala skokovima i okretima emocionalnu dubinu koja je publiku dirala u samu srž.




