Od seoskog rituala do urbanog lonca za topljenje kultura
Istorija social dance-a je neraskidivo povezana sa migratornim kretanjima i kulturnom razmenom tokom 19. i 20. veka. Prvobitno su ljudi u seoskim zajednicama plesali tradicionalne narodne igre kako bi proslavili žetve, venčanja ili sezonske rituale. Ti plesovi su često bili strogo ritualizovani, pratili su fiksne obrasce i služili su koheziji seoske zajednice. Sa napretkom industrijalizacije od 1840-ih godina, milioni ljudi su se preselili u metropole koje su brzo rasle. U tesnim radničkim četvrtima gradova kao što su Njujork, Pariz ili Buenos Ajres, susretale su se najrazličitije kulture. Iz stapanja evropskih polki, afričkih ritmova i kreolskih uticaja nastali su potpuno novi, slobodniji oblici pokreta koji su se emancipovali od krutih pravila dvorskog plesa.
Prekretnica ovog razvoja bila je pojava valcera početkom 19. veka, koji je prvi put uspostavio zatvoreni plesni stav u građanskom društvu. Ipak, prava revolucija social dance-a odigrala se na ulici i u radničkim klubovima. Ovde se više nije radilo o reprezentaciji, već o neposrednoj komunikaciji i izražavanju životnog osećaja. Plesni podijum je postao društveni lonac za topljenje kultura, u kojem su društvene barijere padale na vreme trajanja jedne pesme.



