Kako se Neotango razlikuje od klasika
Pojam Neotango opisuje moderan razvoj tradicionalnog Tango Argentino, koji se pre svega odlikuje muzičkom i kulturnom otvorenošću. Dok je klasični tango čvrsto ukorenjen u epohi "Época de Oro" iz 1930-ih i 1940-ih godina, Neotango se otvara ka savremenim uticajima. Temelj za ovaj pokret je značajno postavio Tango Nuevo Astora Pjacole, koji je tradicionalne strukture razbio još 1960-ih godina. Kod Neotanga, međutim, ovaj razvoj ide korak dalje: muzika se potpuno oslobađa klasičnih orkestara i integriše moderne ritmove.
Ovo muzičko oslobođenje ima direktan uticaj na pokret. Pošto muzika više ne prati stroge, naviknute obrasce, i ples postaje slobodniji. Tradicionalni, često veoma asimetričan stav ustupa mesto fleksibilnom zagrljaju koji se prilagođava dinamici trenutka. Uloge vođe i pratioca se u Neotangu tumače fluidno i često se tokom plesa razigrano menjaju. Manje je reč o bezgrešnom izvođenju istorijskih figura, a više o kreativnom izražavanju uz muziku.


